Zimootporna bromelija - Fernseea itatiaiae

Većina vrsta iz porodice Bromeliaceae su zimogrozni američki epifiti na tropskom drveću, pa uglavnom ne podnose nikakve ili tek blaže jednocifrene mrazove. Osim tih najbrojnijih epifita su dijelom otpornije rjedje prizemne bromelije što izvorno rastu na otvorenim stijenama. Jedna od izrazito najotpornijih u našim uvjetima je iz visokoplaninskih vrhunaca Brazila iznad 2.000m: Fernseea itatiaiae Wawra (= Aechmea stenophylla Baker). Ova raste samoniklo na subtropskim planinama jugoistočnog Brazila u gorju Serra do Martinqueira, izmedju 2.300m do 2.900m. Na tim vrhovima zimi ima oko 54 mraznih noći i minimumi su od -10C do -14C, a zimi su gore većinom suhomrazice s malo snijega. Tu raste iznad gornje granice drveća, samo iz pukotina sunčanih i otvorenih stijena na udaru olujnih vjetrova.

Zadnjih desetljeća je ugrožena izumiranjem zbog zatopljenja vrhova, pa je tu strogo zaštićena i zabranjeno je sabiranje, osim umjetnog sjemenja iz uzgoja. Pred tridesetak godina sam dobio razmjenom malo sjemenja iz Jardim botanico de Sao Paulo, od čega su izrasle 4 biljke: 3 su dosad pod staklom, a 1 je vani stradala na Krku od posolice nakon duge i jake Senjske bure. Ekološki se posve razlikuje od većine popularnih bromelija iz vrtlarstva (npr. Tillandsia itd.), jer traži slične uvjete kao npr. Agave i Yucca: dobro drenirano tlo neutralno do blago alkalno iznad pH7, a ne podnosi kiseli humus, treset ni vlažno blato, kao niti polumrak u zimovanju. Pri vlažnoj zasjeni promrzne već od -6C do -9C, ali na suhom i sunčanom dobro izdrži po -12C do -15C, pa je vani prikladna za mediteranski vrt do sjevernog primorja i na cijelom Jadranu.

U zrelosti pri cvatnji ima u prizemnom busenu oko pola metra po 30-50 žljebasto-polumesnatih i izduženo-zavojitih listova kao uske spiralne vrpce do 50cm, širine 4-9 mm žive žutozelene boje. Oštri lisni rubovi su uzduž gusto načičkani kukastim bodljicama opasnim za ruke, pa ih treba hvatati rukavicama da nam ne izgrebu i izrane kožu kao kaktusi. Na brazilskim planinama cvjeta u 11. i 12. mjesecu južnog ljeta, a meni je procvala tek dvaput u 6.mjesecu, nakon oštrijih zima 2009. i 2010. Cvatna stabljika je visine 50-70cm, sa roza-lila i sivodlakavim cvjetovima, a plod je tobolac (kao perunika) sa crnim kuglastim sjemenjem - koje meni većinom nije bilo klijavo.

Sedume, bilo bi dobro da nam postaviš i sliku te biljke jer ju nigdje na netu ne vidim.

mislim da sam ju našla, je li to ova?
http://plantgenera.org/species.php?id_species=432027&language=204
http://www.google.hr/imgres?q=Fernseea+itatiaiae+Wawra&um=1&hl=hr&biw=1366&bih=649&tbm=isch&tbnid=FpEbzuKI5pMIRM:&imgrefurl=http://journal.bsi.org/V29/6/&docid=G9yGrD-5lp01VM&imgurl=http://journal.bsi.org/V29/6/V29%286%29-265.jpg&w=356&h=543&ei=azEHT8BQiuHRAdHTmJkC&zoom=1&iact=hc&vpx=441&vpy=145&dur=125&hovh=277&hovw=182&tx=94&ty=143&sig=105854879820722907304&page=1&tbnh=123&tbnw=83&start=0&ndsp=25&ved=1t:429,r:2,s:0

Je, to je ta otporna planinska bromelija (Fernseea itatiaiae): prvo je izvorni crtež otkrivača po herbarskom uzorku, a drugo je mladja biljka iz uzgoja. Moje 3 su starije i nešto jačeg rasta, ali uglavnom sličnog izgleda, ne previše atraktivne osim kad procvatu: Svoje sam zaboravio slikati u cvatnji i probat ću ih na proljeće (ali se bojim da sad možda neće procvasti nakon ove preblage zime kao ni ranije). U prošlih tridesetak godina je cvala samo 2009. i 2010. Za razliku od većine ostalih epifitnih bromelija koje nakon cvata posve uvenu, ova i još par prizemnih vrsta mogu rasti i dalje još godinama nakon cvatnje tj. cvatu po više puta uzastopno.

Zanimljivo za one koje bi voljeli uzgajati na otvorenom, ali ako se ne varam, ta biljka nije sukulent?

I je i nije sukulent ovisno o nejasnoj granici i subjektivnom 'ukusu', jer se većinu bromelija može smatrati prijelaznim polu-sukulentima: listovi su im po sredini mesnati i rubno tanji, tj. na presjeku trokutasti ili polukružni do polumjesečasti, ali im je donji dio lista uz rozetu skoro uvijek jače mesnato-nadut poput lukovice pa su većina jače sukulentne negoli npr. Yucca: Ipak je u ovom forumu i za slabo sukulentne juke uvrštena posebna tema (doista sukulentna je tek Yu. aloifolia).

Jače su sočno-mesnate bromelije (inače neotporne) kao tipski sukulenti npr. Dyckia, Hechtia, Guzmania i ine slične. Najdetaljniji stručni pregled sukulenata, H. Jacobsen: Handbook of Succent-plants knj. 1.- 3, tu uvrštava i Bromeliaceae npr. Abrometiella, Hechtia, Dyckia, Niveophyllum, Puya, etc. (ali u sukulente ne unosi juke).
Popularne epifitne bromelije na drveću većinom nisu pravi sukulenti i traže polusjenu uz vlažniji zrak pa se bolje uzgajaju u vlažno-maglenoj klimi zapadne Europe, a prizemne su više sukulentne i traže sunčano-sušniju klimu pa su prikladnije za Mediteran (tu pripada Fernseea). Kako je danas pomodno uopćavati sve navode iz zapada, to sad i kod nas neki zabunom drže da bromelije nisu sukulenti (a juke navodno jesu ?), premda je u prirodnoj stvarnosti većinom obrnuto, pogotovo za sadjene bromelije na Sredozemlju.

Pametnija za jedan...

evo ja sa je našla na netu :